Pojavio samo jednom, na sajmu automobila u Tokiju 1975. godine, izazvao oduševljenje i potom zauvijek nestao s radara. Šteta, jer je Nissan AD-1 imao sve šanse za uspjeh, što je pokazala slično koncipirana Toyota MR2, predstavljena devet godina kasnije. Iz današnje perspektive teško reći da li je studija AD-1 kreirana s Amerikom na umu, ali jedno je sigurno - da je serijska verzija stigla u SAD, pomela bi konkurenciju konceptom centralnog motora u laganoj karoseriji.
Iako je Nissan često eksperimentirao, motor u sredini nije našao primjenu u serijskom proizvodu. Sa studijom AD-1 trebalo je biti drugačije: specijalizovani novinari su sredinom '70-ih napisali da automobil ostavlja dojam modela spremnog za proizvodnju. Nije bilo ukrasa i "kičeraja" konceptnih automobila, ni super-naprednih tehnologija... Ne, AD-1 je izgledao tako da bi posjetioca Tokio Motor Showa odveo ravno do Nissanovog trgovca.
Na primjer, unutrašnjost AD-1 bila je prilično tradicionalna za to vrijeme: stroga armaturna ploča, sjedišta u japanskom stilu, tradicionalni instrumenti, sve uredno i funkcionalno. Sklad stila i funkcije odavao je i vanjštinom: dopadljiva silueta s "otužnim" svjetlima i skrivenim ručicama (poput Renaultovih automobila tih godina), izbrušena u zračnom tunelu, zahvaljujući čemu je koeficijent otpora bio izvanredan čak i prema današnjim standardima (0,26).
Sprijeda i straga korišteni su masivni odbojnici od obojene gume, što je još jedan razlog da se zaključi kako je AD-1 kreiran za američko tržište. Naime, od 1971. godine u Sjedinjenim Državama počeo je važiti "Standard br. 215", koji je prisilio proizvođače automobila da koriste odbojnike s mogućnošću apsorbiranja udaraca pri brzinama do 5 mph (8 km/h). Doduše, AD-1 je imao i nešto hromiranih elemenata - retrovizore, staklene rubove... 
Kad je rječ o staklima: zbog bolje vidljivosti i vizualne sličnosti s vizirom trkačke kacige, prednji krovni stubovi su bili ekstremno tanki, čak se na prvi pogled može učiniti da ih uopće nema. Kako ne bi oštetili krutost karoserije, inženjeri su morali ugraditi masivna pojačala straga - tako da su stražnji stubovi bili prilično široki. A tehnički je koncept AD-1 preuzeo dosta modificiranu šasiju tadašnjeg subkompakta Nissan Cherry.
Iza sjedišta vozača i suvozača postavljen je motor, spojen s 5-stepenim ručnim mjenjačem koji je snagu slao na stražnju osovinu. Sâm motor je bio napredan za standarde sredine '70-ih: 1,4-litarski 4-cilindrični A14 opremljen sistemom elektronskog ubrizgavanja. Uzimajući u obzir da je masa praznog coupe dvosjeda bila samo 740 kilograma, AD-1 je obećavao da će postati uzbudljiv sportski automobil - pogotovo jer je imao McPherson ovjes i disk kočnice na svim točkovima.
Nažalost, pravi potencijal nikad nismo saznali. AD-1 je ostao studija, pri čemu je skoro groteskno to što je AD oznaku Nissan kasnije počeo koristiti za konfekcijske karavane namijenjene japanskom tržištu. Nije pomoglo ni to što je od 1974. godine u Americi Fiat ubirao plodove od slično koncipiranog dvosjeda X1/9, čije će dvije trećine proizvodnje završiti u SAD-u. Ono oko čega nema nikakvih dilema: AD-1 je najveća propuštena prilika Nissana...
