Da nije bilo naftne krize 1973. godine, vjerovatno nikad ne bi bio rođen Fiat 131 Mirafiori. Prvi put suočeni s prepunim livadama neprodatih automobila, proizvođači su postali konzervativni u razvoju novih modela, pa je Mirafiori iz 1974. godine zapravo predstavljao "Fiat 124 u novom i većem odijelu". Zadržao je motor i mjenjač naprijed, pogon preko stražnje krute osovine, iako je Fiat već uveliko vladao umijećem proizvodnje prednjeg pogona, što su pokazali fantastično uspješni modeli 128 i 127.
Fiat je u startu želio napraviti sportsku verziju na bazi 2-vratne karoserijske izvedbe, za čiju je homologaciju trebalo izraditi nekoliko stotina drumskih primjeraka, ali su narušeni odnosi unutar firme odgodile nastanak "hot Mirafiorija" sa značkom Abartha. Iako je Fiat za simboličnu sumu kupio Lanciju 1969. godine, sportska odjeljenja dvije firme nastavila su živjeti potpuno odvojeno, pri čemu je "firma-kćerka" ubirala sportsku slavu s Fulviom. 
Neki moćnici unutar Fiata bili su toliko ogorčeni uspjesima sestrinske firme da su odbijali svaku suradnju, ali je glavni gazda Gianni Agnelli izgladio sukob. Agnelli stavlja sve sportske aktivnosti Fiata i Lancije pod krov firme Abarth koja je od 1971. godine u vlasništvu torinskog koncerna te daje nalog za početak razvoja sportske verzije Mirafiorija. Izbor velikoserijskog modela za sportske staze bio je logičan, najviše zbog dobre prodaje Mirafiorija širom Evrope.
Dizajnerska kuća Bertone dobila je zadatak da karoseriju preradi za novi model. U to doba su srcu Nuccia Bertonea prirasli uglasti prošireni blatobrani te (za ono vrijeme) agresivna krila naprijed i nazad. Krilce iznad zadnjeg stakla je rezultat analiza u zračnom tunelu, a usisnici ispred zadnjih točkova su osiguravali hlađenje zadnjih kočnica i diferencijala. Bertone je također dobio zadatak da uštedi kilograme: koristeći, između ostalog, Perspex umjesto stakla za bočne i zadnji prozor, težina serijskog vozila je spuštena na 980 kg (samo 13 kg više od osnovnog modela sa 1,3 litarskim motorom). 
Pogonski agregat - 2,0 litarski 16-ventilski 4-cilindraš snage 140 "konja" - bio je direktna evolucija motora korištenog u posljednjoj evoluciji Fiata 124 CSA. Na mjenjaču Fiat nije štedio: ugrađen je 5-brzinski Colotti. Slično je bilo i sa zadnjim ovjesom: korištena su Abarthova iskustva s modelom 124 CSA, pa je i Mirafiori Abarth dobio neovisno vješanje. Koliko da je cijela koncepcija bila klasična, Fiat 131 Abarth je u jednom detalju izazvao revoluciju. Po prvi put su na jednom serijskom automobilu korištene gume profila "50", konkretno dimenzija 195/50-15 na naplatcima 7x15 Cromodora. 
U oktobru 1975. godine, Bertone je počeo sa izradom 400 vozila potrebnih za homologaciju za Grupu 4, od kojih je 50 odmah otišlo u Abarth na preradu za rally. Iz Abartha izlaze u tri trkačke verzije - za asfalt, za makadam/snijeg i tzv. Safari specifikacija. Nakon homologacije u martu 1976. godine, Fiat 131 Abarth je, zahvaljujući jednostavnoj i robusnoj konstrukciji, postigao brojne uspjehe na rally stazama, uključujući tri konstrukorske titule svjetskog prvaka.
Fiat 131 Abarth bio je i prodajni uspjeh: drumske verzije su brzo rasprodate, a vlasnici ga i danas čuvaju kao vrijedan "eksponat".
