Početak nove školske godine aktuelizira pitanje sigurnost djece u saobraćaju. Ovoj populaciji je posebno teško da budu pažljiva u prometu jer još nemaju osjećaj za prepoznavanje opasnosti i problema koji bi ih, u vezi sa uzrastom i slabostima, na ulici mogli dovesti u kritične situacije. Također, zbog svoje "sitne građe", djeca imaju uže vidno polje od odraslih, pa im je vrlo teško tačno procijeniti udaljenost i brzinu, kao i locirati zvukove. Zato eksperti apeliraju na vozače: Čim se djeca pojave na ulici, mičite nogu s pedale za gas i budite spremni za kočenje!
Školsku djecu opasnost prati ponajviše na putu od kuće do škole. Djeca se obično kreću u grupi, kada znatno manje opažaju svijet oko sebe i sklona su "igrama" koje ih mogu navesti na neoprezno istrčavanje na cestu. Malo djece ima sreću da na svome putu do škole ne prelazi jednu ili više frekventnih saobraćajnica, ili da ne hoda po kilometar ili više uz frekventne ceste. Čak i u razvijenoj i "saobraćajno odgovornoj" državi kakva je, recimo, Njemačka, utvrđeno je da se svaki drugi mali učenik susreće sa sigurnosnim deficitom na putu do škole. Posebno su ugroženi prvačići i osnovci koji prvi put idu sami u školu i tako se prvi put uključuju u saobraćaj.
Zato stručnjaci savjetuje roditeljima osnovaca da pravovremeno, prije početka školske godine, sa svojim potomcima vježbaju put od kuće do škole. Pritom djecu ne treba tjerati da silom vježbaju put od kuće do škole, već to treba raditi kad su raspoložena. Također, savjet je da se vježba obavlja u realno vrijeme, dakle u onim terminima kad nastava počinje ili završava.
Nažalost, ubrzani ritam života ne dozvoljava roditeljima da posvete dovoljno pažnje djeci. Nerijetko i prvačići nakon svega nekoliko sedmica bivaju prepušteni sebi. Djeca moraju u školu "i po suncu i po nevremenu", a pravci njihovog kretanja presijecaju mnoge puteve. Pješački prelazi i semafori rijetko su postavljeni na njihovoj putanji i ulicu prelaze gdje stignu. Opasnosti je mnogo, pa je na početku nove školske godine nužno da djeca steknu prva znanja, a ona malo starija obnove osnove saobraćajne kulture kako bi se na pravi način suočili za rizicima koji vrebaju na ulici.
Savjeti roditeljima
– Roditelji trebaju vježbati put do škole sa svojom decom, a kasnije kontrolirati najmlađe i sa njima detaljno raspravljaju o opasnostima u saobraćaju.
– Roditeljska pratnja potrebna je određeni vremenski period. Koliko dugo? Roditelji trebaju sami ocijeniti, a pravi test je zamjena uloga u cilju "provjere" svijesti potomaka o opasnostima na ulici: Roditelji prepuštaju djeci da ih vode do škole i usput objašnjavaju najrizičnija mjesta.
– Dozvolu da djeca idu kraticom do škole treba dati samo ukoliko je ovaj put siguran.
– Roditelji trebaju učiti djecu da budu oprezna, čak i na, formalno sigurnim mjestima, kao što su pješački prelazi i semafori. Drugim riječima upozoriti najmlađe da se za volanom motornih vozila nalaze i problematične osobe koje ne poštuju propise i slabije učesnike u saobraćaju.
– Djeca trebaju u školu krenuti na vrijeme kako bi izbjegla greške pod pritiskom kašnjenja.
– Roditelji trebaju pomoći djeci da pronađu adekvatno društvo svojih vršnjaka za odlazak i povratak iz škole.
– Obratiti pažnju da djeca budu primjetna: Ukoliko je vidljivost slaba, djeca trebaju imati odjeću koja će stvoriti kontrast okruženju.
– Roditelji trebaju biti svjesni svoje uloge uzora djeci, odnosno da će ih potomci kopirati. Vlastitim primjerom trebaju pokazati kako se poštuju propisi i povlače pravilni potezi u saobraćaju. 
Stvari o kojima vozači moraju voditi računa
– Nizak rast djece (čak i ispod polovine visine odraslog čovjeka) čini ih znatno težim za uočavanje, što je posebno izraženo u slabo preglednim dijelovima oko vozila. Čak i na parkingu, odnosno pri sporim manevrima, vrlo lako se može desiti da vozač uopšte ne primijeti dijete na putanji kretanja vozila.
– Djeca ne poznaju saobraćajne propise i navikla su na to da će roditelj ili neki drugi "autoritet" reagirati kada "pretjeraju".
– Djeca nemaju svijest o opasnosti, pa i mališani koji su usvojili visok nivo saobraćajne kulture ponekad se zaborave i naglo potrče u pogrešnom smjeru, odnosno nađu se na saobraćajnici, a da se nisu prethodno uvjerili da je takav postupak bezbjedan.
– Djeca loše uočavaju objekte i procjenjuju brzine kretanja dolazećih vozila, moguće manevre ili smjerova iz kojih mogu naići.
– Haotično kretanje djece: mališani često naglo i bez ikakva povoda mijenjaju svoju brzinu i pravac kretanja.
– Dječiji nestašluci kad najmlađi tragaju za izazovima, a sve posmatraju kroz igru. Ponekad mališani iz zabave pretrčavaju ulicu ispred dolazećih vozila "u zadnji čas", ili se igraju na površinama kojima saobraćaju vozila.
