Gdje su nestali rezervni točkovi?

Nekako u istom trenutku kada je kod kupaca novih automobila na značaju počela da dobija sigurnost u automobilima i kada su proizvođači shvativši to, počeli na sva usta da se hvale "odličnim" rezultati postignutim na EuroNcap testu iz novih vozila počeli su da "nestaju" rezervni točkovi.

S jedne strane, veoma bitna je postala borba za svaku zvjezdicu, a s druge vozač je ostao bez jednog od najvažnijih dijelova automobila, bez točka. Mada tu činjenicu iz marketinških razloga u prvi plan stavljaju proizvođači pneumatika, točak je bio i ostao najbitniji dio vozila bez kojeg ni najjeftiniji, a ni najskuplji automobili na svijetu jednostavno ne mogu da se kreću. 

Nekada, obavezni i neizostavni dio opreme zbog kojeg su dugo vremena dizajneri pravili čak i stilizovane okrugle transportne "kofere" preko noći je postao suvišan dio. Zamijenjen je jeftinijim i kompaktnijim setom za krpljenje o čijoj efikasnosti u praksi uglavnom vladaju podijeljena mišljenja. Mnogi vozači danas s pravom postavljaju proizvođačima pitanje zašto više nema rezervnih točkova, odnosno zašto ih u mnogim slučajevima nije moguće doplatiti ili ih dobiti u vidu manjih, ali još uvijek za kretanje dovoljno funkcionalnih pomoćnih točkova.

Prvi i najčešći odgovor koji im se nudi je poprilično diplomatski i vezan je za ekologiju, odnosno činjenicu da se s rezervnim točkovima "bespotrebno troše" proizvodni resursi, te povećava zagađenje životne sredine bez garancije da će isti ikada biti upotrebljeni. Drugi ekološki razlog je potreba za smanjenjem mase vozila, odnosno smanjenjem potrošnje goriva i emisije štetnih gasova.

Rezervni točak je i tu prepoznat kao bespotreban teret, kojeg je bilo lako zamijeniti s laganijim setom za krpljenje. Iskreniji proizvođači reći će kako im je prostor kojeg zauzima rezervni točak bio neophodan za smještanje novih, uglavnom elektronskih dijelova, baterija i akumulatora, pogonskog i prenosnog sistema, ali i dodatnog reda sjedišta s kojim su njihova vozila konkurentnija na tržištu.

Kao jedan od snažnijih argumenata za izostavljanje rezervnog točka, posebno kod gabaritnijih limuzina i SUV-ova navode se i "Run-Flat" pneumatici, odnosno njihovo svojstvo da omogućavaju kretanje vozilu i kada su probušeni. U ovom slučaju vješto je izbjegnuta činjenica da bi ovaj format vozila osim velikog rezervnog točka, zbog poprilične mase zahtijevao i snažnije dizalice, te masivan alat, što bi povećlo masu, te zahtijevalo dodatni prostor u automobilu i dodatni trošak u proizvodnji.

U svoju korist proizvođači često navode i sistem kontrole pritiska u pneumaticima, koji je postao obavezan u svima novim vozilima od 2015. godine i koji omogućava pravovremenu detekciju problema s točkovima, a neki smatrali i da je u situacijama s probušenim pneumatikom dovoljna činjenica da savremeni automobili ima SOS taster, koji omogućava kontaktiranje 24 sata dostupne podrške.

Proizvođači su ponudili puno argumenta koji idu u njihovu korist kada je riječ o uskraćivanju rezervnih točkova. Svaki od njih ima određenu vrijednost, ali nijedan nije dovoljno uvjerljiv kada se nađete u situaciji u kojoj vam je pneumatik nepopravljivo oštećen i kada zbog toga ne možete nastaviti put, jer nemate adekvatan rezervni točka. Tada vam automobil postaje nekretnina i gubi svoju suštinu i svrhu. 

Savjet: Kako zamijeniti rezervni točak?
Da biste zamijenili točak s probušenim pneumatikom ne morate imati znanje i vještinu mehaničara. Dovoljno je tek da imate adekvatan alat, dizalicu, ključ za šarfe i naravno adekvatan rezervni točak.

Promjena točka odvija se u šest faza: 

1.    Prije početka zamjene bilo kojeg točka na vozilu potrebno je osigurati isto od pokretanja. Za ovo je prije svega potrebno povući klasičnu ili aktivirati automatsku ručnu kočnicu. Automatski mjenjač je preporučljivo prebaciti u P režim, a ručni ostaviti u brzini. 
2.    Drugi korak je otpuštanje vijaka pomoću adekvatnog ključa dok je automobil još na tlu. U ovoj operaciji ako su vijci jako zategnuti možete se pomoći i nogom. Vijke je preporučljivo  otpustiti maksimalno za jedan okretaj. Ovu operaciju nikako ne treba raditi na dizlici, jer se tako ista prekomjerno opterećuje masom vozila i silom kojom djelujete na ključ. 
3.    U trećem koraku vozilo se podiže na dizalicu. Mada većina dizalica ima adekvatno postolje potrebno je isto postaviti na čvrstu podlogu ili podbaciti nešto čvrsto ispod te pozicije kako dizalica ne bi „potonula“ pod masom vozila. Točak koji se mijenja dovoljno je odvojiti od podloge toliko da se napravi razmak dovoljan za njegovo izvlačenje na stranu i ubacivanje rezervnog točka. 
4.    Četvrti korak podrazumijeva skidanje oštećenog i postavljenje rezervnog točka. Kod skidanja ponekad je potrebno blagim udarcem nogom odvojiti točak od glavčine. Skinuti točak preporučljivo je podbaciti pod vozilo što je moguće bliže dizalici, kao osiguranje u slučaju da ista iz bilo kojeg razloga popusti.
5.    Peti i ujedno pretposljednji korak podrazumijeva montažu rezervnog točka i njegovo pričvršćivanje vijcima. U ovoj fazi poželjno je točak držati što je više moguće ravno, da bi se nosivi dio naplatka čitavom površinom oslonio na glavčinu što će omogućiti optimalno okretanje vijaka. Zatezanje vijaka radi se bez rekomjerne sile od gornjih ka donjim, kako se ne bi bespotrebno opteretila dizalica. 
6.    U šestom koraku izvlači se skinuti točak ispod vozila i polako se otpušta dizalica do trenutka kada rezervni točak ostvari kontakt s podlogom. U ovom trenutku vijci se dotežu, osjećajno bez potrebe za pretezanjem, ali po potrebi uz pomoć nogu. Nakon montaže rezervnog točka poželjno je u prvoj zgodnoj prilici provjerit pritisak u istom, jer on često popusti nakon dugotrajnog stajanja. Nakon par kilometara vožnje preporučuje se i provjera zategnutosti vijaka, opet bez potrebe za pretezanjem.