Yamaha OX99-11: Nesuđeni superautomobil od proizvođača motocikala

+7

Ambiciozni projekt s neslavnim završetkom: razvijen za godinu dana, OX99-11 se nije izgubio u armadi najbržih automobila ranih 90-ih jer je Yamahin četverotočkaš izgledao hrabro i jedinstveno, poput NLO-a.

Zasluge Yamahinih inženjera u automobilskoj industriji, prije svega u konstrukciji motora, izazivaju poštovanje. Oni su pomogli Toyoti s 4-cilindričnim 3S-GE (ugrađivan 80-ih i 90-ih u sportske modele Celica i MR2), ali i 4,8-litarskim V10 fantastičnog zvuka za superautomobil Lexus LFA. Malo je poznato da su Japanci kreirali 4,4-litarski benzinski V8 B8444S (315 KS) za prvu generaciju terenca Volvo XC90. Uz to, 60-ih godina je Yamaha pomogla Toyoti u razvoju i proizvodnji sportskog automobila 2000GT, istinske japanske legende.

Krajem 80-ih godina Yamaha je kao dobavljač motora ušla u Formulu 1, što je bio poticaj za razvoj superautomobila. Nakon neuspjeha prvog V8 motora u najbržem cirkusu, 1991. je Yamaha predstavila obećavajući 3,5-litarski V12 s indeksom OX99. Kako bi podržala projekt, Yamaha je osnovala odjel Ypsilon Technology u Velikoj Britaniji. Osim brige o održavanju F1 motora, kapaciteti kompanije bili su dovoljni i za širenje posla - proizvodnju automobila o kojem su Japanci sanjali još od eksperimentalnog roadstera YX-30 iz ranih 60-ih.

U to vrijeme je Yamahin tim intenzivno razmišljao o sportskom automobilu, ali je za realizaciju planova bio potreban partner koji bi preuzeo sve razvojne poslove. Yamaha je željela originalnu dizajnersku kreaciju, ali i jedinstven performansni model. Za dizajn je zadužen Takuya Yura, dok je poslove razvoja dobila britanska inženjerska kompanija IAD (International Automotive Design), koja je, između ostalog, učestvovala u tehničkom konsaltingu Mazde MX-5. 

Razvijen za godinu dana, OX99-11 se nije izgubio u armadi najbržih automobila ranih '90-ih. Izgledao je hrabro i jedinstveno, poput NLO-a! U početku je IAD svoju kreaciju vidio kao automobil sa samo jednim, vozačkim sjedištem. Yamahi se to nije dopalo, pa su slobodoumni inženjeri preuredili unutrašnjost na svoj način - suvozačko sjedište nije postavljeno sa strane, već iza vozača, baš kao na motociklu. Prava atrakcija bila su vrata u obliku galebovih krila, usisnici zraka na bokovima i krovu, po uzoru na bolide F1. 

Ispod aluminijumskih panela karoserije nalazila se šasija od ugljeničnih vlakana, minimalistički kokpit i V12 motor s 5 ventila po cilindru - F1 agregat detjunovan na 400 KS i uparen s 6-stepenim ručnim mjenjačem. Neobični superautomobil širokih bokova i uske kabine imao je impresivne performanse - ubrzanje do "stotke" za 3,2 sekunde i maksimalnu brzinu oko 350 km/h. AP Racing je isporučio kočnice, dok su magnezijumski točkovi "obuveni" gumama Goodyear Eagle F1. 

Sve je dobro počelo, a završilo se tužno. Yamaha i IAD se nisu složili oko budžeta za projekt, pa je glavnina posla prebačena na Ypsilon Technology, koji je dobio zadatak da fino podesi tri prototipa. Rok od šest mjeseci bio je prekratak za obimne poslove na takvoj "zvijeri". Da stvar bude gora, japanska privreda u to doba ušla je u recesiju, što znači da bi teško bilo pronaći kupce spremne da za OX99-11 plate oko 800.000 dolara (danas više od dva miliona dolara). Na kraju je projekt prolongiran do 1994. godine, prije nego što je konačno otkazan. IAD je napravio ukupno tri prototipa.